Odgojna metoda zasnovana na slobodi treba djelovati tako da pomogne djetetu da slobodu osvoji. Postepeno, do treće godine dijete je u stanju u velikoj mjeri postati samostalno i slobodno. Razvojem osjećaja ponosa zbog vlastitog rada, jača se djetetov osjećaj samopouzdanje, povjerenja, dobrohotnosti i radosti. Rađa se “novo dijete” s dobrom slikom o sebi. Ovo je važno iz perspektive Montessori pedagogije iz razloga što ona vidi dijete kao temelj čovječanstva na kojem se grade i stvaraju nove generacije. Kako suvremena znanost dokazuje da se učenje malog djeteta odvija nesvjesno i nemoguće je da dijete ne uči i pri tome uči s lakoćom, razvidno je da postignuća razvoja u ovoj ranoj formativnoj etapi određuju kasniji razvoj osobnosti pa tako i razvoj onih kvaliteta koje su temelj budućeg društva. Znanost time dokazuje da je upravo dijete u nama otac čovjeka kojim postajemo. 

Čineći, dijete teži neovisnosti i tijela i duha. Ono ima želju za stjecanjem vlastitih znanja, uz vlastiti napor doživjeti i razumijeti svijet koji ga okružuje. Cilj Montessori metode u radu s djecom rane dobi je njegovati dječju osobnost, indirektno potičući interes za različita područja.

Pokret predstavlja značajan napredak u osamostaljivanju djeteta i stoga razvojni proces ranog odgoja treba predstavljati poticaj na stjecanje sve veće neovisnosti. Prvi zadatak odgoja u tom smislu je sredina ispunjena poticajima na aktivnost koji pozivaju dijete na upravljanje vlastitim iskustvima. Važan  dio te pripremljene Montessori okoline je i Montessori odgojitelj koji djetetu ne predstavlja prepreku i ne zamjenjuje ga u onome što dijete može i treba učiniti samo. Čineći umjesto djeteta, sprječavamo njegov razvoj. Čineći samo, dijete uči o svijetu i izgrađuje samopouzdanje. Na pitanje što treba dozvoliti djetetu da čini samo, Maria Montessori odgovara  da mu treba dozvoliti da čini samostalno sve ono što može, a za dostignute rezultate ga se ne pohvaljuje već potiče unutarnje zadovoljstvo postignutim što dijete motivira da to ponovi i napreduje dalje.