Marija Montessori

Školovanje

Maria Montessori rođena je 31. kolovoza 1870. g. u Italiji u mjestu Chiaravalle pokraj Ancone. Jedinica je iz obrazovane obitelji. Otac Alessandro bio je ekonomist, a majka Renilda Stoppani kućanica.

S pet godina zajedno s obitelji seli u Rim. U Rimu završava osnovnu i srednju tehničku školu. Regionalni tehnički institut Leonardo da Vinci završava s briljantnim uspjehom. Željela je nastaviti školovanje i postati inženjer. Ovu odluku mijenja pod dojmom već tad izražene potrebe za iskazivanjem ljubavi prema ljudima – socijalne osjetljivosti koja je odredila cijeli njezin profesionalni i osobni životni hod. Konačno se odlučuje za studij medicine.

Kao ženi studij medicine bio joj je nedostupan. Na Sveučilištu u Rimu najprije diplomira na dvogodišnjem studiju na Odsjeku za fiziku, matematiku i prirodne znanosti, s vrhunskim uspjehom. Njezina molba za upis na studij medicine izazvala je polemike. Ipak, upis joj je omogućen 1892. godine. Tako je u povijesnoj memoriji zabilježena kao žena koja je 1896. godine prva u Italiji stekla doktorat medicine i to s najvišim ocjenama.

Rad

1896. godine Maria Montessori se zaposlila u bolnici „San Giovanni“ u Rimu te, kao predstavnik Italije, bila aktivan sudionik Međunarodnog kongresa za prava žena 1896. godine u Berlinu i 1900. godine u Londonu.

Uz javne istupe, ne zanemaruje svoj unutarnji životni poziv: briga za potrebne, prema svim ljudima bez razlike, te se već 1896. kao tek završeni dr. medicine, u statusu asistenta, angažira radom u bolnici „Santo Spirito“ u Rimu.

Od 1897. radi volonterski na istraživačkom programu Psihijatrijske klinike Sveučilišta u Rimu. Tu susreće grupu slaboumne djece koja nemaju odgovarajući tretman. Rad u Psihijatrijskoj klinici odignuo je na površinu sposobnost koju je posjedovala u mogućnostima i za kojom je evidentno tragala: brigom oko obrazovanja slaboumnih, „retardiranih“, „nazadnih“. Znanje, i to baš životnim iskustvom stečeno znanje, prenosi na područje pedagogije (1897. i 1898. drži tečajeve iz pedagogije). Svojim istupima dokida tradicionalni pristup, provocira znanstvene krugove i postaje glasnogovornica, za ondašnje vrijeme smjele pedagoške teorije kojom tvrdi kako je nedostatak skrbi o „nazadnoj“ i „psihički uznemirenoj“ djeci u genezi njihovih devijacija pa uslijed toga prečesto skreću na margine socijalno prihvatljivog.Rad sa slaboumnom djecom ojačao je uvjerenje kod Marije Montessori da su takva djeca više pedagoški nego medicinski problem.

Danju radi s djecom, noću se predaje intelektualno-znanstvenom radu, pravi bilješke, dorađuje materijal, te proučava rad liječnika i učitelja Jeana Marca Gaspard Itarda i Edouarda Seguina. Na njen profesionalni razvoj utjecali su i radovi Jeana Jacquesa Rousseaua, Johanna Heinricha Pestalozzia i Friedricha Wilhelma Augusta Fröbela. Svi ovi autori isticali su prirodni potencijal djeteta i njegove sposobnosti. Pravilnim vođenjem i usmjeravanjem potencijala koji dijete posjeduje, ono će se razviti do svog prirodnog maksimuma. Te je premise Maria Montessori prihvatila kao temeljne u svom pedagoškom radu.

Postiže uspjeh: njena „nazadna grupa“ uspijeva iznad prosjeka položiti državni ispit iz čitanja i pisanja. Na klinici upoznaje svoga budućega partnera Guiseppea Montesana. Plod te ljubavi je sin Mario koji se rodio 1898. godine. Montesano je ne želi oženiti i prihvatiti dužnost očinstva te sina Maria, da ne bi izazvali sablazan, daju na skrb u jednu obitelj. Maria ga redovito posjećuje, ali njen sin ne zna da mu je upravo ona biološka majka. Godine 1912., poslije smrti svoje majke, sinu otkriva do tada čuvanu tajnu i dalje nastavlja živjeti zajedno s njim. Ova činjenica navodi na zaključak da je upravo ovako okrutan životni imperativ, za ondašnje prilike prenaglašenog i isključivog klasnog morala, rezultirao za Mariju Montessori unutrašnjim rastom duha, rastom u snazi nesebične ljubavi. Nacionalnom pedagoškom kongresu predstavlja zahtjev za reformom školstva, ili, preciznije, kroz reformu školstva vidi mogućnost reforme društva u cjelini pa tako i na području ekonomije i politike.

Godine 1901. na Sveučilištu u Rimu upisuje studij pedagogije, antropologije i psihologije.

Godine 1904. prihvaća status profesora – predavača u Pedagoškoj školi Sveučilišta u Rimu. Predavanja je sumirala u knjizi „Pedagoška antropologija“. Upozorava: Predmet našeg proučavanja je čovječanstvo; smisao života je u učiteljskom pozivu, a učitelj je pozvan na ljubav za svako ljudsko dijete. Ljubav je ono što od društvene dužnosti učitelja, čini višu svijest o njegovoj misiji.

Dječje kuće i edukacije za odgajatelje

Godine 1907. (06. siječnja) Maria Montessori u Rimu otvara prvu Montessori Dječju kuću u siromašnoj četvrti, za djecu čiji roditelji, opterećeni radom, silom prilika, ostavljaju djecu bez nadzora. Ovdje je važno istaći da se radi o mentalno zdravoj djeci, što je specifično u odnosu na dotadašnji interes Marije Montessori. Prostorije je namjestila i opremila tako da djecu potiču na vježbanje svih osjetila i omogućuju im nesmetano kretanje. Djeca su slobodno mogla sama birati aktivnosti i materijale. Svi materijali osmišljeni su tako da imaju samokorekciju, tj. dijete samo, uz pomoć materijala/pribora, može uočiti pogrešku i ispraviti se. Iz toga vremena datira jedna njena izjava koja, danas, u retrospektivi, jasno otkriva da je životni put Marije Montessori bio nadahnut: Imala sam tada čudan osjećaj iz kojega sam znala da je u pitanju početak poduhvata o kojemu će jednoga dana govoriti cijeli svijet.

Godine 1909. organizira prvi u nizu tečajeva internacionalnog stručnog usavršavanja učitelja. Iste godine objavljuje svoju knjigu „Il metodo“ koja je ubrzo prevedena na dvadesetak jezika. Organizira prvi tečaj za učitelje i druge zainteresirane na kojem izlaže svoje ideje i pokazuje materijale/pribor. Slijede brojni seminari, predavanja i putovanja. Montessori Dječje kuće otvaraju se i širom Europe a i preko Atlantika, u SAD-u i Indiji.

U godinama koje slijede Montessori metoda postala je priznata kao metoda poučavanja i u državnim školama širom svijeta. Godine 1912. osnovano je Američko Montessori društvo. Širom Europe i u SAD-u otvaraju se privatne Montessori škole. Godinu dana kasnije objavljuje knjigu „Dr. Monessori’s own handbook“.

Za vrijeme drugog svjetskog rata

Godine 1922., dolaskom Mussolinija na vlast, Maria Montessori se sukobljava sa službenom politikom jer, unatoč pritiscima, ne podliježe, već se, štoviše, otvoreno suprotstavlja ideologiji i politici koja programski ističe načelo nejednakosti među ljudima. Godine 1934. Mussolini jednim dekretom zatvara sve Montessori škole.

Ne posustaje, njezin rad je u daljnjem razdoblju jednako intenzivan, ali izvan Italije. Značajno je istaknuti da je 1929. godine u Berlinu osnovala Association Montessori Internationale (AMI), čije se sjedište 1935. seli u Amsterdam, gdje je i danas.

Godine 1939. je nalazimo u Indiji, zajedno sa sinom. Po izbijanju rata sin Mario je uhićen i osuđen na prisilni rad, a Maria Montessori zatvorena u kućni pritvor. Ova životna sekvenca je bitna za njen daljnji duhovni rast jer, u osami, razmišlja o povezanosti svih stvari u prirodi, što je kasnije preraslo u formiranu ideju koju svodimo pod sintagmu Kozmički odgoj. U Indiji upoznaje političare – mirotvorce: Mahatma Ghandija, Jawaharlala Nehrua i pjesnika Rabindranatha Tagorea. Indijska vlada oslobađa joj sina. Mario Montessori postao je u tom razdoblju najvažniji pomoćnik svoje majke. Zajedno organiziraju niz tečajeva po Indiji.

Kraj života

Uz stanovite kraće povratke u Europu, do godine 1946. Maria Montessori živi u Indiji, kada odlazi u Nizozemsku a godine 1947., na poziv vlade Italije, vraća se u Italiju i obnavlja svoj pokret.

Godine 1948. objavljuje knjige “What you should know about your child” i “The discovery of the child“ te, godinu dana poslije, 1949. knjigu “The Absorbed Mind“.

Zbog svojih zasluga na području odgoja i obrazovanja tri puta je nominirana za Nobelovu nagradu za mir, i to godine 1949., 1950. i 1951.

Umire u Nordwijku u Nizozemskoj 06. svibnja 1952. u 82. godini života.

Na njenoj nadgrobnoj ploči pišeMolim djecu koja su puna snage da se ujedine sa mnom kako bi se uspostavio mir u čovjeku i u svijetu.

Elizabeta Rakidžija